Može li se umjetnost poučavati nije samo pitanje koje si kao publika postavite na godišnjim izložbama hrvatskih akademija likovne umjetnosti, nego i pitanje koje prati veliki broj polaznika takvih akademija. Sve donedavno, zagrebačka je likovna akademija u svom nastavnom programu insistirala na tradicionalnoj podjeli umjetnosti i na njenom pedagoškom razvoju, što će reći da je svoj program temeljila na devetnaestoljetnoj trijadi tzv. lijepih umjetnosti. Slikarstvo, kiparstvo i grafika bili su školski smjerovi koje ste mogli upisati, učiti i stvarati, otprilike pet godina do trenutka kada bi dobili i službenu potvrdu da ste diplomirani slikar, kipar ili grafičar. Svršeni umjetnici izlazili su s hrvatskih akademija obilježeni svojim mentorima, pa biste posjetivši njihovu diplomsku izložbu mogli bez pogledavanja u katalog pogoditi iz čije su klase, odnosno radionice proistekli. Umjetničke su akademije krajem osamdesetih tako postale rezervati povijesnih stilova i petrificirane ustanove koje udomljuju od društva zanemarene umjetnike. Beneficije koje je, dakle, društvo kroz svoje pedagoške institucije nudilo umjetnicima zapravo su postale pravi sadržaj umjetničkih akademija. Umjetnici, odnosno profesori, pritisnuti slabim standardom grabili su sve što bi im država pružila, pa bi se mladom polazniku takve škole činilo da pohađa privatne satove, da narušava nečije kreativno ozračje ili intimu, budući su akademije postale radni i životni prostori zaposlenih profesora. Akademije više nisu bile oni javni prostori u kojima se više ili manje dramatično susreću učitelj i učenik, nego niz odvojenih prostorija namijenjenih stvaranju, izobrazbi, vježbi ili predavanju, pri čemu se kao jedini potpuno demokratičan i zajednički prostor nametnuo hodnik, na kojem ste istina mogli porazgovarati, ali na kojem niste mogli učiti. Grčki je ideal slobodne i otvorene škole, svojevrsne pedagoške agore, zamijenjen samostanskim modelom samodovoljnog školskog organizma, zatvorenog i nepovjerljivog prema vanjskom svijetu, u kojem su nekadašnji učitelji postali profesori, magistri i akademici. Smisao postojanja takve umjetničke škole, državno sponzorirane i sveučilišno umrežene, polako se gubio i na kraju posve nestao I tako sve do početka 90-tih, kada se zagrebačka likovna akademija otvorila novim ljudima, mlađim učiteljima, i drugim suvremenim umjetničkim medijima, te za sobom povukla i druge umjetničke škole, poput one u Splitu.
Umjetnička akademija sveučilišta u Splitu mlada je umjetnička škola i ovih se dana jednim svojim dijelom – onim s odjela likovnih umjetnosti - predstavila zagrebačkoj publici. Izbor radova mladih studenata napravili su voditelji, Kažimir Hraste, Vlado Zrnić, Gorki Žuvela i Tomislav Lerotić, i među njima su zastupljena sva školska godišta, osim prvoga. Ako je raznolikost prikazanih radova dobar pokazatelj uspješnosti pedagoške metode zastupljene na splitskoj Akademiji, onda je izložba u Galeriji Studentskog centra, odnosno u Multimedijalnom centru Studentskog centra pun pogodak i svojevrsni presjek mogućnosti umjetničkog školovanja u Hrvatskoj. Još donedavno na ovakvim izložbama mogli ste gledati svojevrsne domaće zadatke u kojima su studenti rješavali kontrapost stojećeg akta ili studiju glave, ispitivali svojstva materijala i pokazivali koliko su sati potrošili da bi skinuli određenu količinu kamena ili mramora, e da bi se ukazao umjetnički objekt. Neki drugi neakademski pokušaji ostajali su skriveni po stanovima ili atelierima ne zavrijedivši priliku da budu izloženi. Valjda je zbog toga pokojni kipar Branko Ružić svoja javna predavanja početkom 90-tih zasnivao na anegdotama sa svoga školovanja, s kojima se sva tradicionalna i akademska edukacija razotkrivala kao konzervativna i u biti jalova. Ne zaboravimo pri tome da je splitska sredina, sa svojom mediteranskom utemeljenošću dugo bila najveći rasadnik zastarjelog shvaćanja umjetnosti kao savršene majstorije izvedene u trajnom materijalu i u vidu nekog simboličnog oblika, čije se značenje formira oko nekog tradicionalnog pojma, odnosno pojave, kao što je to na primjer ljudsko tijelo. Na izložbi splitskih studenata nema nijednog akta, portreta ili mrtve prirode, i to djeluje kao istinsko osvježenje. Štoviše, u njihovom zagrebačkom nastupu ravnopravni dio zauzimaju radovi s Odsjeka za dizajn vizualnih medija i Odjela za video oblikovanje, a čija je prezentacija sretno upriličena u Multimedijalnom centru. Naime, od 1997. na Umjetničkoj akademiji u Splitu djeluje i spomenuti odsjek koji je u svoju obaveznu nastavu uvrstio sve umjetničke izraze koje svoj legitimitet ne duguju tradicionalnoj estetici, a na kojoj je sustav umjetničkog školovanja u Hrvatskoj tako dugo bio zasnovan. Mladi splitski studenti vizualnih medija ili videa i eksperimentalnog filma, tako imaju priliku redefinirati sve one umjetničke izraze na kojima su zapravo i odrasli, bilo da je to filmska umjetnost, animacija ili video. Istodobno, uz nastavu baziranu na radioničkom principu, obavezni kolegiji tiču se tehničke strane svakog umjetničkog rada i tako se umjesto tehnologije brušenja kamena pojavila grafička, računarska ili elektronička tehnologija.
Premda je upravo ovaj segment splitskog umjetničkog obrazovanja izazvao iznenađenje i hvalospjeve, nepravedno bi bilo reći kako se ista sloboda i otvorenost prema raznovrsnim umjetničkim izrazima ne vidi i u tradicionalnim umjetničkim disciplinama slikarstva, kiparstva i grafike.
Prezentirani radovi svjedoče kako su dvije bitne razvojne linije hrvatske suvremene umjetnosti udomljene u instituciju splitske škole i apsorbirane od strane studenata, a to je – uz najveći optimizam – situacija koja se još do prije 10 godina nije mogla ni zamisliti. Iskustva konceptualne umjetnosti i tzv. Druge skulpture, odnosno tzv. Nove slike, jasno su zamjetna u pedagoškim projektima splitske akademije. Studenti su kiparstva tako na temeljima Druge skulpture još uvijek osjetljivi na materijal; studenti slikarstva na obojeno polje i slikarski, upravo štafelajni kadar, pa zbog toga lako i suvereno posežu za iskustvom konceptualne umjetnosti, akcije ili performansa, ne ustručavajući se naznačiti vlastite granice, obilježavajući istodobno i granice medija u kojem se izražavaju.
Polaznici Odsjeka za dizajn vizualnih medija, osobito oni posvećeni filmskom i video mediju pokazali su, kao i njihove kolege s drugih odsjeka, zavidnu svestranost. Teško je razgraničiti gdje prestaje video, a počinje film u prikazanim radovima, ali za potrebe ovog teksta to nije od presudne važnosti. Ono što treba naglasiti jest da je smjena celuloidne vrpce digitalnim pikselom, odnosno kemije elektronikom za sada izvršena u potpunosti, i da se razlike među mladim umjetnicima čitaju više sa strukturalne i poetičke nego li tehnološke strane, bez obzira posežu li za dužim narativnim strukturama, eksperimentiraju li sa slikom i zvukom, recikliraju li postojeće filmske radove proizvodeći komični efekt. Poznavanje medija u kojem se izražavaju, suvereno vladanje tehnologijom, samosvjesna individualnost i spremnost na ironiju, osobitosti su mladih splitskih umjetnika, polaznika Umjetničke akademije u Splitu.
Kako i na koji način su usvojili umjetničku tradiciju i suočili se s izazovima suvremene umjetnosti u sredini koja nema niti jednu instituciju koja permanentno izlaže bližu i dalju suvremenu umjetnost, pitanje je na koje ovaj tekst ne želi odgovoriti, ali mu ostaje obaveza da još jednom skrene pozornost na rijetke slučajeve u kojima se umjetnička baština djelotvorno sučeljava s aktualnom umjetničkom produkcijom a umjetnička pedagogija sa slobodom mišljenja i izražavanja, slučajeve u kojima splitski primjer, na sreću, nije i jedini. Čini se da je u ovom pompoznom prijelazu milenija, manje pompozno smijenjena jedna zastarjela slika umjetničke i kulturne produkcije i da je – svjedoci smo – ta smjena izvršena na gotovosvim umjetničkim područjima: u kazalištu, književnosti, glazbi, filmu. Splitska umjetnička akademija svojim je predstavljanjem u Zagrebu potvrdila tu smjenu više nego uvjerljivo.
* tekst je objavljen na III. programu hrvatskog radija (emisija Triptih) povodom izložbe studenata likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu u Galeriji SC, Zagreb
Nema komentara:
Objavi komentar