* Riječ je o tekstu predgovora u katalogu izložbe, kojem bih volio dodati još par napomena. Kolegica s kojom sam bio dijelio fascinaciju Kožarićevom neuklapanju u mejnstrim je Marina Viculin, nekadašnja kustosica u Galeriji Klovićevi dvori. Također, radeći na pripremi Kožarićeve izložbe dogodilo se nešto što je neodvojivo od (kustoskog) znanja ili iskustva. Ispalo je naime da sam igrom slučaja kombi prepun stvari iz Kožarićevog ateljea morao sam prenijeti na drugi kat zgrade Doma kulture bez lifta. Nisam nikada bježao od fizičkog rada - nisam ni mogao, budući da sam figurirao kao muška ruka u radnom okružju kojeg su uglavnom činile žene - ali je transport Kožarićevog rasutog tereta u galeriju bio udar i na moju kondiciju i na moju taštinu. Očekivao sam stoga neku vrstu nagrade za uloženi trud. Mislio sam primjerice da ću barem imati priliku na licu mjesta vidjeti kako se Kožarić ponaša u prostoru, kojom se logikom vodi dok raspoređuje predmete u galeriji i slično. To su obično jedinstvene situacije u svijetu umjetnosti, jedan od razloga zbog kojih je kustoski posao zanimljiv. Međutim, ništa se od toga nije dogodilo. Tamo gdje bih odložio stvari iz kombija, tamo bi one i ostale, a Kožarić se činio zadovoljnim. Da par dana prije otvorenja kolega Ivica Župan nije u pratnji Kožarića ipak napravio neki razmještaj, zauzimajući cjelokupni prostor galerije, izložbu bi otvorili s tri velike hrpe predmeta, sastavljene od limenki, kutija, drvenih dasaka, drvenih kozlića, slomljenih slikarskih okvira, desetina grafika, slikarski platana, skulptura (?), vrećica, raznog urbanog otpada, fragmenata svakih vrsta itd., smještenih najbliže ulaznim vratima, jer za daljnje nošenje nisam imao snage. Da ne duljim, izložba je uspješno otvorena. Stručna javnost bila je oduševljenja; ona šira pak nešto manje. Par mjeseci kasnije, kad se šušur oko izložbe slegao, shvatio sam kroz kakav dragocjen doživljaj sam bio prošao. Umjesto akademskog, apstraktnog znanja o dadaizmu, stekao sam, zahvaljujući Kožariću, stvarno dadaističko iskustvo.
---
Izvana stvari stoje ovako: prva samostalna izložba Ivana Kožarića nakon odličnih nastupa u Parizu i Kasselu; skup stvari, predmeta, skulptura, slika, crteža nastalih u Parizu i Zagrebu; dijelovi ateliera nepreseljenog u Kassel, i sve to dovedeno u neku cjelinu u prostoru galerije. Ukratko, prepoznatljivi Kožarić.
Iznutra, uobičajeni pokušaj da se izložba dogovori, organizira, da ju se posvoji i da se o tome – uobičajeno – nešto kaže ili napiše. Međutim, niz se takvog rutinskog posla pokazao vrlo neobičnim.
Suradnju smo počeli planirati prije godinu dana, ali smo je zbog obostranih obaveza odgađali, prvo zbog nedostatka vremena, a potom i zbog izložaba u Parizu i Kasselu koje su slijedile jedna za drugom. Rad Ivana Kožarića poznavao sam naravno otprije; samog Kožarića zapravo i ne, iako mi je par mjeseci u Gliptoteci HAZU bio neka vrsta šefa. Znao sam za Gorgonu, za Zlatno sunce, za hrpe i šupljine. Držao sam, kao što držim i danas, da je Matoš najbolja spomenička plastika koju sam vidio, i da brkate dame mogu biti dobri komadi. No sve što sam znao bilo je nekako fragmentarno, pomalo knjiški. Kada ste od umjetnika mlađi gotovo 50 godina i kada ga oslovljate s gospodine ne može ni biti drukčije. Pred izložbu, pročitao sam većinu odličnih tekstova o Kožariću napisanih proteklog desetljeća kada se njegova aktivnost udvostručila i kada je recepcija njegove dugogodišnje djelatnosti konačno zahvatila Hrvatsku i zasluženo se preselila u inozemstvo. Činilo se da se fenomenu Kožarićeve nagle popularnosti i aktualnosti nema što za dodati.
No, kustoski posao ima za razliku od nekih drugih kulturnih djelatnosti sreću da se u izravnom i gotovo svakodnevnom kontaktu s umjetnikom intenzivno odvija i prije i za vrijeme trajanja izložbe. Konkretno, bio sam u prilici ne samo promatrati već i sudjelovati u izboru «izložaka», njihovom transportu i razmještaju u prostoru galerije. A tamo je stupanj Kožarićeve nehinjene ležernosti i slobode bio toliki da sam prenoseći stvari od kombija do galerije na drugom katu zgrade shvatio kako ne postoji institucionalni okvir koji s prihvatljivim ostatkom može posredovati između Kožarića, njegove umjetnosti i promatrača. Kožarićeva intervencija zapravo je samo korigirala prostorni raspored nastao pukim prebacivanjem sadržaja kombija u galeriju. Stajao bi s rukama u džepovima i promatrao hrpe koje nastaju u prostoru galerije. Sutradan bi osovio debelu dasku, pomaknuo kutiju, i na kraju prihvatio nečiji savjet, ispraznio kutiju i postavio reljef. Nema među Kožarićevim posljednim izložbama ništa od precizno stvorene ambijentalnosti, tako svojstvene kiparima, ništa od skrivene režije nekog happeninga ili performancea kakvog pamtimo iz fluksusovske tradicije, ništa od danas tako omiljenog ludizma. Nije to ni ravnodušnost, premda se u javnosti tako manifestira. Čini mi se da je prije riječ o gotovo organskoj smjesi potpunog odsustva (umjetničke) taštine, neovisnosti od institucionalnih oblika umjetničke prezentacije i njihove istodobne suptilne, gotovo humoristične kritike.
Jedna mala anegdota, koja zaslužuje da bude i zapisana, možda najbolje ilustrira ono što želim reći. Naime, nakon što su transportni radnici Documente u Zagrebu cijeli Kožarićev atelier pripremili za transport u Kassel, Kožarić je bez trunke neozbiljnosti predložio selektorima izložbe da se sadržaj njegovog ateliera, odnosno da se šezdesetak godina rada tako i izloži – u kutijama. Nakon prilično burne reakcije iz Kassela i na rubu skandala, na intervenciju kustosa i prijatelja mirno je pristao da se kutije otvore i sadržaj nekako, više-manje galerijski, prezentira publici. To pristajanje, to odbijanje da se iz bilo koje ideje uđe u konflikt – kako mi je u nedavnom razgovoru sugerirala draga prijateljica - zapravo je prava mjera Kožarićeve genijalnosti i svojevrsna nit koja najbolje povezuje sve vidove njegovog djelovanja. Malo nakon rada na postavu izložbe, sjedili smo na piću. Sjetio sam se njegovog intervjua danog negdje krajem 70-tih u kojem je izjavio kako je prevladao kiparski pogled na svijet, i upitao ga da li bi danas to rekao i za umjetnost. Potvrdio je s veseljem.
Bilo bi preopćenito reći kako je njegova umjetnost antimuzejska, budući da je većina suvremene umjetnosti, barem od 60-tih u pravilu takva. Njegovo neuklapanje u institucionalni kontekst nije programatsko i nema, čini mi se, bitnije sličnosti s avangardnim i neoavangardnim pobunama. Kožarić nije samo hrvatski umjetnik koji se može ravnopravno nositi sa zapadnocentričnom povijesti umjetnosti, koji nešto usvaja i nečemu prethodi. Iz ove se perspektive njegov rad može i mora čitati drugačije. Ne historijski ili muzeološki, već, recimo za početak, metaforički. Ja ga prije vidim kao stablo. Stablo koje je izraslo i na kojem je, iz dana u dan, iz godine u godinu sve naizgled isto osim količine i boje lišće.
Nema komentara:
Objavi komentar