Prikazani su postovi s oznakom MSU. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom MSU. Prikaži sve postove

14.7.25

O zgradi MSU-a u Zagrebu, Kontura (2007.)

Napomena: tekst je objavljen 2007. u art-magazinu Kontura. S obzirom na vremensku distancu od gotovo 20 godina, bilo mi ga je zanimljivo opet pročitati. MSU je otišao u nekom sasvim drugom smjeru od onoga kojem sam se tada nadao, premda, to se mora reći, institucija nije sjedila skrštenih ruku, nego je iskušavala različite modele suživota s gradom i publikom. Kako stvari trenutno stoje, taj proces nije gotov, no ja u tome vidim samo prednost. Test vremena nije izdržao ni moj tadašnji benevolentni stav prema grafitima. Zajedno s tzv. uličnom umjetnošću oni su danas ili nositelji neoliberalnog spektakla (tzv. uljepšavanje grada) ili predstavljaju zastarjele forme izražavanja koje, umjesto informacije u svakodnevnu komunikaciju unose samo šum. Tekst je međutim itekako aktulan u kontekstu zagrebačkog prometa. Prometni darvinizam, to jest pravilo da grad pripada samo onome tko je brži,, danas je u Zagrebu na svom vrhuncu. Nekako kao što je to slučaj i s kapitalizmom, mi više ne možemo ni zamisliti, a kamoli organizirati alternativu takvom odnosu prema gradskom prostoru.      

Svaki dan prolazim kraj nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti. Vozim se autobusom i mogu reci da pratim njezinu gradnju od prvog dana. Dugo mi se nije sviđala. Držao sam tu hrpu betona megalomanskim i anakronim projektom, čija je loša reputacija počela neraspisivanjem međunarodnog natječaja i nastavila se redovitom proizvodnjom skandala koja već duže vrijeme obilježava rad muzeja. Kada se profilirao onaj egiptoidni plato ispred zgrade, prvobitni dojam se pojačao. Mislio sam da će taj prostrani prilaz zgradi odbiti potencijalne posjetitelje budućeg muzeja, da će svojim dugim pristupnim stepeništem u podnožju jednog kraja meandra, na prolaznike djelovati obeshrabrujuće. Uostalom, ne treba ići do egipatksih primjera. Gotovo na dohvat oka od nove zgrade muzeja na sjeveru preko Save, postoji primjer takve arhitekture, kojoj je prilazni prostor neka vrsta platforme za pripitomljavanje. Mislim naravno na popularnu Kockicu, bivše sjedište Centralnog komiteta SKH.

Imao sam takvo mišljenje o novoj zgradi muzeja sve do jedne tople proljetne nedjelje. Nemam auto i u osnovi sam gradski pješak. Dosta pješačim i te nedjelje, kada je sunce ozbiljno najavilo novo godišnje doba, kada, naime, čovjek počne i tjelesno primijećivati razliku između hlada i osunčanog mjesta, krenuo sam od križanja Vukovarske i Držićeve u Novi Zagreb, s namjerom da ga prepješačim, da kasnije Jadranskim mostom izađem na Savsku, a onda da nastavim po potrebi, kuda me već trenutna želja odvede.

Bilo je oko dva popodne i nakon šetnje kroz Zapruđe i Utrine, vratio sam se negdje iza 1. Gimnazije i Porezne uprave na Aveniju Dubrovnik. Prišao sam zgradi MSU-a s istočne strane, sa strane čiju osovinu u urbanističkim prijedlozima za novi muzej nitko nije pretjerano naglašavao. Svima je, naime, os prostora koja se proteže u smjeru sjever-jug i tako, preko Bundeka i Hipodroma, više imaginarno, nego stvarno povezuje Novi Zagreb i zelenu potkovu Donjeg grada, bila važnija.

Hodao sam s druge strane ceste i mogu reći da sam u kontinuitetu, i u dužini od nekih petstotinjak metara, imao neprekinut pogled na zgradu, koja se, kako sam joj prilazio, postupno pokazivala. Ono što me je najprije ugodno iznenadilo bila je lakoća zgrade, lakoća s kojom meandar lebdi nad drvećem i granjem koje raste u njegovoj blizini. Obložen prozirnom plastikom, obrubljen limom, ujednačenih tonova sivog betona, koji se izmjenjuju s pastelnom zelenom i plavom, sam volumen zgrade izgledao je poprilično neagresivno, s pozicije prolaznika s druge strane avenije, upravo gostoljubivo. Zbog zaštitne građevinske ograde nisam vidio nosive stupove, pa dojam lakog lebdenja nije tek loša metafora.

Kako se moj prolazak pokraj zgrade nastavio, ubrzo sam primijetio da iz koje god vizure pogledam zgradu, da mi pogled svaki puta prođe kroz nju i završi negdje u susjedstvu: u šikari koja sa sjeverne strane okružuje muzej, u Središću, na fasadi Inine zgrade, na Aveniji Dubrovnik za promatrača koji prilazi s Bundeka. Ta se mogućnost da gledam kroz zgradu ne odnosi samo na parternu zonu koju određuju stupovi i obrisi meandra, nego i na samo tijelo meandra: zahvaljujući ostakljenim istočnim i zapadnim zidovima zgrade, pogled se nikad u potpunosti ne zaustavlja na nekoj materijalnoj površini, nego bez velikog napora izbije na drugu stranu, u okolni prostor, u zrak.

 

 

Htio bih naglasiti da kao pješak, prolazeći Avenijom Dubrovnik te nedjelje, nisam bio u mogućnosti ovako kao sada raščlaniti senzacije koje su me opsjedale . Lakoća o kojoj govorim, vizure koje se otvaraju prema okolnom žbunju i nebu neodvojive su od jakog zapadnog vjetra, neobične tišine neprimjerene raskrižju dvaju avenija, osobitog izgleda nezavršene zgrade, prepoznavanja citata koji preko limenih obruba i kaneliranih plastičnih površina upućuju na svojevrsni hommage Utrinama i Zapruđu; ili ostakljenim visećim meandrom otvoreno flertaju s Ostrogovićevom zgradom gradskog poglavarstva; ili prizivaju horizontalu Nikšićevog i Kučanovog Otvorenog učilišta u Vukovarskoj. Hoću reći, kao pješak nisam to nedjeljno popodne bio povjesničar umjetnosti, kao što pišući ovaj tekst nisam više pješak, ali ne mogu zamisliti jedno odvojeno od drugoga.

Nisam, naravno, neprestano hodao švenkajući zgradu muzeja. Bio sam stao frontalno okrenut zgradi, paralelno u odnosu na njezino južno pročelje. Gledao sam je s druge strane ceste i sjećam se da je moju pažnju iznenada potpuno zaokupio donji, parterni prostor nad kojim se nadvijalo lako tijelo meandra. Sunce je bilo još uvijek visoko i dovoljno jako da mi skrene pažnju na jasnu razliku između sjene i ne-sjene u prostoru između stupova zgrade. Gradilište je ograđeno, pa nisam mogao ući u taj sjenoviti trbuh zgrade, ali je i van zaštitne ograde bilo posve jasno da će taj prostor tijekom sunčanog razdoblja predstavljati stalni izvor ugodne hladovine. I obrnuto: u vrijeme jakog pljuska ovaj prostor bit će vjerojatno, uz tržnicu u Utrinama i trg u Zapruđu, jedini zaštićeni javni prostor Novog Zagreba, ali i šire, prema sjeveru, čini mi se, sve tamo do zgrade Glavnog kolodvora. I to je sjajno.

U svjetlu posljednih brutalnih napada na javni prostor, nova zgrada MSU-a u ovom trenutku predstavlja rijetku mogućnost za novu interpretaciju gradskog prostora. Ne mislim toliko na unutrašnji prostor samog meandra, koliko na prostor ispod njega, na nestabilni, scenični prostor koji povezuje Središće s Velesajmom, Sopotom s Bundekom. Već mogu zamisliti prve tzv. slonove staze koje će jednim dijelom voditi kroz njega i koje će spajati trgovački centar u blizini s pješačkom promenadom koja je nedavnom obnovom savskog rukavca nastala duž ulice Bundek i koja se proteže od Zapruđa do Hipodroma. Već vidim Sopoćane, Središćane, Sigećane i druge pješake kako grabe preko tramvajskih pruga, pretrčavaju cestu, srljaju na semaforima, bauljaju po zelenim površinama - kako to samo Zagrepčani znaju – ne bi li za nekoliko minuta skratili svoj put.

Put kojim sam te nedjelje pješačio nije me vodio samo kraj nove zgrade MSU-a, nego i kraj novog trgovačkog centra koji se na istom križanju gradi preko puta muzeja. Prošavši pokraj MSU-a, stao sam na semaforu. Sa suprotne strane ceste zgrada trgovačkog centra izgleda kao kutija s tornjićem, no u njezinoj neposrednoj blizini vrlo brzo sam počeo reagirati na nedostatak prostora. Trijumfalni, paradni ulaz preblizu je nogostupu i unatoč širokim prostornim perspektivama dvaju avenija osjetio sam da nešto ne štima. Ni sjena koju zgrada već počinje bacati nije sjena MSU-a, već prijeteća, okomita tamna površina koja mi se na samom početku Sigeta pružila pred noge. Grabež nad prostorom, palo mi je na pamet dok sam prolazio kraj građevine. Ni šarena reklamna slika na ulazu u centar, na kojoj je zgrada prikazana iz ptičje perspektive, i na kojoj, kao na flamanskim slikama, ima mjesta za sve, nije mogla popraviti taj pješački utisak. 

Hoću reći, Njirićev projekt dobiva sasvim drugo značenje izgradnjom Avenue Mall-a , kako se već službeno zove to skladište. Spoj komercijalnih dućana i umjetničke zbirke - koji je uz svojevrsnu modularnost i mobilnost dijelova zgrade i dijelova zbirke nositelj Njirićevog prijedloga - u svjetlu se – moram to ponoviti – brutalnog nasrtaja na javni prostor Cvjetnog trga i intenzivne izgradnje različitih oblika trgovačkih prostora, ne čini više tako inovativnim, komunalno izazovnim. Nisam, naime, siguran da Njirićev prijedlog strateške alijanse između kulturnog i poduzetničkog sektora, u hrvatskim društvenim uvjetima može konkurirati blještavom prostoru shopping mall-a. Želim reći da je Njirićev manevar bio usmjeren prema specifičnoj društvenoj klasi, koja u Hrvatskoj (još) ne postoji. To je ona skupina ljudi koja u svakodnevnom ritualu može povezati ispijanje Illy kave, kupovinu Campersica, odlazak u muzej i izlet u Berlin, na primjer. Ako, međutim, takva vrsta građana i postoji, na njih se u Hrvatskoj (još uvijek) ne može računati u svakodnevnim kulturnim borbama i poduhvatima.

Novi je Zagreb jedini dio grada kojim se kao pješak mogu prošetati, a da pritom ne preskačem haube krivo prakiranih automobila, da se ne sklanjam nabrušenim biciklistima, majkama s kolicima, motoristima, rolerima. Od Utrina i Zapruđa do rasadnika na rotoru, duž cijele Avenije Dubrovnik, nitko od tzv. sudionika u prometu, zapravo nije ugrožen. Svi imaju dovoljno. U odnosu na prometni darvinizam koji je zagrebački urbanistički standard, a u kojem veća riba jede manju - u kojem auto izguruje motor, motor biciklista, biciklist pješaka, pješak drugog pješaka, pa ovaj kupi auto, pa autom izguruje motor itd. - nekoliko gradskih područja u Novom Zagrebu izgleda gotovo nestvarno demokratično. Bila je nedjelja, mozda je radni dan bitno manje idiličan, ali ne izgleda li ostatak Zagreba i nedjeljom kao jedno veliko parkiralište? Danas se petkom i subotom navečer automobili parkiraju u Varšavskoj sve do Ujevića; najdrskiji imaju već svoje mjesto kod Preradovića na Cvjetnom trgu; Gajeva je kod Tesline konstantno zakrčena; Tomićeva je, vjerojatno, najljepši parkirališni rukavac u ovom dijelu Europe; Radićeva sve više funkcionira kao najbolja cesta s kojom sa sjeverne strane možete najbliže doći centru grada itd. itd.

Želim naglasiti kako je Novi Zagreb nešto drugo od onoga što je bio kada je odabran kao lokacija gradnje novog MSU-a, pa čak i od onoga što je bio u vrijeme raspisivanja natječaja za njegovu izgradnju. Zgrada MSU-a danas je reprezentativna javna ustanova u izgradnji u jedinom preostalom urbanom okolišu Zagreba, koji je u stanju zadovoljiti većinu prostornih interesa građana. To je, barem, još uvijek. Dovršenje Avenue Mall-a, naime, narušit će ovu osjetljivu prostornu ravnotežu i ja ću se šetajući novozagrebačkim avenijama, najkasnije za godinu dana, početi otimati za svoj dio prostora. Auto jede motor, motor jede bicikl, bicikl jede pješaka, pješak kupuje auto i tako ukrug.

Tim više donja parterna zona MSU-a - ona ničija zemlja, hibridno i osjetljivo mjesto križanja različitih funkcija - dobiva na značenju. To je onaj prostor koji ostavljam u tramvaju između sebe i svog suputnika. Mjesto koje rijetki suputnik prepozna kao zajedničko, kao kolaborativno. Većina ih ga doživljava praznim, nepopunjenim – jednom riječju ničijim, pa mi prislanjaju nogu na nogu, tijelo na tijelo i što se više odmičem, oni se više šire. Upravo je takvu vrstu prostora, taj osobiti interspace kreirala nova zgrada MSU-a. Zbog toga mislim da važnost njegove artikulacije nije manja od one koja se poklanja artikulaciji muzejske zbirke u obliku tzv. stalnog postava muzeja, a o kojem ovih dana bruje mediji.

Čini mi se da postoje generalno dva načina artikulacije tog osobitog prostora. Jedan – lakši i lošiji - treba samo iz centra grada prekopirati način provođenja slobodnog vremena. Nazvao bih ga štekat ili terasa model. Sastoji se u ispunjavanju javnog prostora - trg, ulica, haustor - različitim oblicima stolova i stolica, po principu sve dok ide, što u osnovi znači razdaljinu do koje konobari mogu doprijeti, a da ne izgube na učinkovitosti, odnosno vrijeme koje gosti moraju provesti u čekanju na kavu ili piće, a da ne izgube na strpljenu. 

 

Drugi način artikulacije MSU-ovog interspacea prije svega ima veze s Novim Zagrebom. Mislim da bi u oblikovanju ovog osobitog prostora trebalo poći od novozagrebačkih pothodnika. (Pothodnici i haustori Zagreba odlična su tema za neki drugi tekst). Zagrebački, a osobito novozagrebački pothodnici, na čudan su način odbačeni iz upotrebe većine građana, iako predstavljaju jedan od važnijih znakova urbanosti, o kojoj opet svi govore, a da nitko ne zna na što točno misli. U osnovi, priča o korištenju zagrebačkih pothodnika, možda je, u ovom trenutku, najbolja ilustracija odnosa Zagrepčana prema gradu. Zašto Zagrepčani više vole srljati preko trotračnih cesta, nego se, u dramaturškoj razradi, prošetati, spustiti pod zemlju i ponovno izaći na njenu površinu na drugom kraju grada pitanje je na koje treba odgovoriti cijeli tim različitih stručnjaka. Par izuzetaka, u kojima su pothodnici ambiciozno renovirani u nekom neodređenom kupaona-stilu sa svrhom da postanu mjestima trgovine, nisu izdržali test vremena.

Budući da nisam rođen u Zagrebu, pothodnici Novog Zagreba su oni urbani znakovi koji su na početku mog odnosa s gradom, uz još nekoliko pojava uglavnom vezanih za Donji grad, na mene ostavili najsnažniji utisak. Ako malo bolje razmislim što je to što me je u njihovom izgledu bilo impresioniralo, onda moram reći da je to atmosfera opasnosti, kršenja pravila, supkulturnog vandalizma koju bih zajedno s vlagom, mirisom mokraće ili propuhom osjetio kada bi se spustio niz stepenice. Prije nego što je grafitiranje izašlo na glavne ulice grada i postalo poželjnim izražavanjem osobnosti, pothodnici su bili mjesto gdje ste manje-više neometano mogli pisati, slikati, šarati ili uništvati. Ako je Zagreb kao mali grad bez metroa - najvažnijeg obilježja metropole - uspijevao pratiti subkulturnu scenu 80-ih, tako privlačno predstavljenju Hillovim Ratnicima podzemlja, onda je to uspijevao zahvaljujući novozagrebačkim pothodnicima. Taj hladnjikavi međuprostor između dva kvarta, to međuzemlje sugestivnije od tajnih tunela pod Gričem, dugi je niz godina najbolje predstavljalo većinu gradskih proturječnosti. Možda i zato što su novozagrebački pothodnici izgrađeni istodobno s reprezentativnim gradskim i državnim institucijama, jedni pored drugih. Primjerice, zamislite Zagrebački velesajam, tijekom svečanog otvorenja sajma, a uz prisutnost najviših predstavnika državne vlasti, i s druge strane, zamislite pothodnik, stotinjak metara udaljen od službene ceremonije, u kojem možete napisati koliko vam zapravo sva ta ekonomska i politička parada ide na živce. Kakva montaža! Život velegrada. Prvi nagovještaj metropole: osjećaj ogromnosti, osjećaj nesigurnosti.

Danas je zagrebačko podzemlje već uveliko nad zemljom, bliže reprezentativnim institucijama, nego pothodnicima, dok je supkultura pothodnike, haustore i garaže zamijenila My Space-om. Novozagrebački su pothodnici dobili nove zidne površine, a umjesto osjećaja opasnosti na ulazu u pothodnik dočekuje vas gradonačelnik. Izgubivši utrku s trgovačkim centrima s jedne, i s internet kulturom s druge strane, pothodnici Novog Zagreba danas su napušteno kulturno dobro koje čeka svoju buduću svrhu.

Stoga mi se čini da bi prostor koji upravo nastaje u podnožju izdignutog meandra muzeja trebao biti bliži modelu pothodnika, nego štekata. Okružen pseudo-javnim prostorima Inine zgrade, Velesajma i novog trgovačkog centra, njegovo se značenje, kao i značenje samog muzeja, može formirati samo ako ostane otvoreno prema različitim subkulturnim praksama. Od šaranja po zidovima, rolanja, skejtanja, gluvarenja do subotnjeg opijanja, na primjer. Unatoč međunarodnim primjerima muzejskih ustanova koje su se iz elitnih kulturnih ustanova uspješno transformirale u elitna poduzeća (korporacije), zagrebački Muzej suvremene umjetnosti mogao bi, zapravo, ne samo braniti, nego aktivno interpretirati izgubljenu ideju javnog gradskog prostora. Drugim riječima, umjesto Dieselovog dućana i turista s aparatima, draži su mi klinci na skejtu. Staromodni Franićev projekt pruža najbolje polazište za tako nešto. Transparentna konstrukcija, upotreba neatraktivnih materijala, kao što su plastika i lim, uklopljivost u okoliš, otvorenost različitim pristupima zgradi, dojam privremenosti, činjenica da se ljudima baš skroz i ne sviđa nova zgrada, da zapravo ne znaju što bi s njom jer ih, između ostalog, buni nesrazmjer između veličine zgrade i njezine opreme – sve te ključne osobine modernističke arhitekture pozivaju na proaktivnu ulogu muzeja, na svakodnevnu borbu za značenje. Napokon, čak i metaforički, nova zgrada MSU-a pokazuje i lice i naličje moderne umjetnosti. S jedne strane svijet umjetnosti predstavljen uzdignutim meandrom, kustosima, umjetničkim radovima, depoima, zaštitarima, zbirkom itd., u koji se, ako vas to posebno i ne zanima, ipak možete naviriti. S druge strane, ulicu, prolaz, međuprostor koje po potrebi privremeno zaposjedaju i neprestano dijele različite kulture i klase.

Zamišljen nad doživljajima na koje nisam bio pripremljen produžio sam Avenijom Dubrovnik dalje na zapad. Široki, prostrani nogostup vodio me kraj Parka mladenaca, pa dalje kroz Trnsko prema Mostu Jedinstvo. U Parku mladenaca, Martinis je sadio drveće: svako drvo za po jedan zagrebački razvod, svaki razvod za po jedno vjenčanje. U istom parku, vježbajući sviranje gitare, Štulić se spremao za pohod u centar, na Zdenac života. Na ulazu u Trnsko, veliki grafit iskeženog buldoga Bad Blue Boysa, natjerao me da se pitam koja zapravo generacija dotepenaca postaje netolerantna prema strancima. Kultura se nataložila. Nova zgrada muzeja ulazi u sredinu premreženu značenjima. Malo dalje, čudio sam se pothodniku u Savskom gaju, koji je svojom gumenom podlogom i veličinom odudarao od onih na drugom kraju grada. Ni njime nije nitko prošao.

Na samom izlazu iz Novog Zagreba rasadnik Zrinjevca posljednji je komad prostora u čijoj sam se blizini te nedjelje osjećao ugodno. Prošao sam zatim kraj Kajzerice prema Savi i preko Napolenonove granice Ilirskih pokrajina krenuo nazad. Prešavši most činilo mi se da sam ušao u neki drugi grad.