Ivan Standl, Pogled na katedralu iz Jurišićeve ulice, oko 1893.

 * tekst je nastao za potrebe izložbe Suita za mase koja je u lipnju 2025. održana u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu te je objavljen u katalogu izložbe

Povjesničari umjetnosti ovu fotografiju pripisuju Ivanu Standlu i datiraju je negdje u prvu polovicu zadnjeg desetljeća 19. stoljeća. To je vrijeme u kojem Standl intenzivno radi izvan svog fotografskog studija, snimajući izgradnju zagrebačkog Donjeg grada nakon potresa 1880. U albumu fotografija koji povodom gospodarsko-šumarske izložbe 1891. Standl daruje biskupu Strossmayeru, nema ove fotografije, premda je album sadržavao 11 novih fotografija grada, kako u knjizi „Fotografija 19. stoljeća u Hrvatskoj“ navodi Nada Grčević (na retrospektivnoj izložbi posvećenoj Standlovom radu, a koju je 2023. organizirao Muzej grada Zagreba, ova fotografija nije izložena jer je kolodijski negativ na staklu u međuvremenu izgubljen). Za to, čini nam se, postoje razlozi koji nadilaze problem kronologije (ukoliko je datacija ispravna, naravno). Fotografija žene u šetnji periferijom grada u ekspanziji, naime, odskakala je od tadašnjih standarda fotografskog prikazivanja u Hrvatskoj.

Hrvatsku fotografiju 19. stoljeća određivala su žanrovska i društvena pravila i ona su na Standlovoj fotografiji uglavnom iznevjerena. Kada je riječ o fotografijama snimljenima izvan fotografskog studija, zagrebački prvi fotografi – svi su u 19. stoljeću naravno muškarci – snimaju ili spektakularne urbane prizore ili komunalne događaje (podizanje spomenika, sajmeni dan itd.), no rijetko ili nikada pojedinačne figure stanovnika u eksterijeru. Individualnost je bila rezervirana za studijske uvjete snimanja, to jest za portrete.

Gledajući Standlovu fotografiju, u iskušenju smo da se pitamo: tko je ta žena, kuda je krenula, žuri li se možda negdje itd.? Na malobrojnim fotografskim snimkama koje prikazuju stanovnike devetnaestostoljetnog Zagreba u eksterijeru, ljudske figure nepomično stoje i zure u kameru. Nasuprot njima Standlova građanka se kreće i ignorira kameru. Umjesto da, fascinirana novom tehnologijom i poklonjenom pažnjom, uzvrati pogled, da poslušno zauzme pozu, ona zaobilazi i kameru i fotografa, hodajući nekuda za svojim poslom.

Fotografije koje prikazuju svakodnevni život stanovnika Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća nisu brojne. Među njima ova fotografija, koja se pripisuje Ivanu Standlu – rođenom Pražaninu, koji se nakon života i rada u Beču i Budimpešti trajno nastanio u Zagrebu 1864. – zauzima posebno mjesto. Zašto? Pođimo od naslova fotografije: „Pogled na katedralu iz Jurišićeve ulice“. Ukoliko je naslov izvoran, odnosno, ukoliko je sam Standl, imenujući fotografiju, htio naglasiti važnost dovršetka obnove katedrale nakon potresa, zašto je dopustio da se sva pažnja umjesto na katedralu usmjeri na ženu sa suncobranom u šetnji? Ukoliko naslov nije izvoran, nego su ga naknadno dodali povjesničari, zašto je u njemu zaobiđen centralni motiv ove fotografije, naime žena u šetnji periferijom grada? Je li katedrala upečatljivija od žene u šetnji, je li recepcija fotografije podlegla kulturnim konvencijama? Bilo kako bilo, modernizacija srednjovjekovne katedrale i manifestacija građanske kulture naizgled se nadmeću za prevlast nad prizorom.

Za fotografe 19. stoljeća bilo je uobičajeno da snimaju vedute i pejzaže, da hodaju sa svojom skupom i kabastom opremom po cestama i kaldrmama, da pozorno gledaju i snimaju, no potres iz 1880., kao i izgradnja Donjeg grada, nadmašili su uobičajene okvire fotografske prakse. Standla je najprije, odmah poslije potresa, uposlila Zemaljska vlada, tražeći da snimi štetu na povijesnim znamenitostima Zagreba i okolice, a zatim je, pretpostavljamo s mješavinom poduzetničkog i estetskog instinkta, i sam počeo snimati reprezentativne građevine Donjeg grada, uvidjevši društveni značaj proširenja grada.

U svojem kretanju Zagrebom Standl se morao susretati s prizorima građanske svakodnevice. Građanska je klasa s liberalno-demokratskom reformom bana Mažuranića, smirivanjem političkih napetosti nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe i sporim, ali kontinuiranim procesom ekonomske modernizacije dobila na samopouzdanju i od tzv. klase gornjogradskih purgera – specifičnog oblika kasnofeudalnog građanstva – preuzela društvenu dominaciju. Standl nije distancirani promatrač – kolikogod tu iluziju potpirivala rana fotografska tehnologija – nego jedan od nositelja modernizacijskih procesa, član nove društvene klase koja je od Zagreba odlučila napraviti europski velegrad. On se od samog dolaska u Zagreb druži i surađuje s Mirkom Račkim i Josipom Strossmayerom, prvacima nacionalne kulturne i društvene obnove, , a u svom ateljeu snima Augusta Šenou, Matiju Mrazovića, Josipa Torbara i druge uglednike. Standl, drugim riječima, vrlo dobro razumije značaj izgradnje Donjeg grada i obnove zagrebačke katedrale i upravo zbog toga u stanju je snimiti fotografiju kakva je „Pogled na katedralu iz Jurišićeve ulice“.

U trenutku u kojem Standl snima fotografiju, Jurišićeva ulica praktički ne postoji (prve građanske kuće u Jurišićevoj grade se tek krajem tog desetljeća), ali u planu razvoja Donjeg grada na istok njezino mjesto ne može biti stvarnije. Jedan znak na Standlovoj fotografiji na to nedvosmisleno ukazuje – ulična lampa. Par godina ranije slična je ulična lampa – inače jedan od standardnih oblika urbanog mobilijara u 19. stoljeću – imala važno mjesto na maloj slici Van Gogha („Na rubu Pariza”, ulje/platno, 1886.). Slika prikazuje prijelaznu zonu, prostor na kojem urbani Pariz završava i prelazi u neodređeni konglomerat kuća i nastambi, u prostor koji ne nosi obilježje ni grada ni sela. I dok, kako naglašava T. J. Clark u knjizi „Painting of modern life – Paris in the Art of Manet and his Followers”, Van Goghova slika ne prikazuje ništa uzvišeno, tek prigradsku ledinu kojom prolaze sumarno naslikane ljudske figure, Standlov prigradski prizor zasnovan je upravo na uzvišenosti, na trijumfu građanske kulture čije se kulturne forme – građanka u dokolici, s jedne strane, i modernizacija srednjovjekovne katedrale, s druge – međusobno nadopunjuju i koegzistiraju.

U svjetlu pretvorbe Zagreba u epicentar građanskog društva, ono što nam je na prvi pogled izgledalo paradoksalnim, pa i kontradiktornim – kompozicijsko i značenjsko preklapanje žene u šetnji i katedrale u obnovi – ispalo je logično i povezano. Na određeni način radikalna obnova katedrale nakon potresa 1880. – riječ je bila o cjelovitom preuređenju interijera i eksterijera katedrale, dakle o rušenju srednjovjekovnih zidova oko katedrale i podizanju novih neogotičkih tornjeva itd. – naglašena je Standlovim kreativnim pristupom jednoj fotografskoj žanr sceni kakva je veduta. Umjesto da snima dijelove grada koji su već izgrađeni i koji se kao dio fotografskog albuma ili kao razglednica lako mogu prodati, umjesto da precizno dokumentira završne radove na katedrali tako da pogledu ništa drugo ne odvlači pažnju (Standl ima i takvu snimku), umjesto da snima portrete u studiju, Standl odlazi na rub grada i jednom fotografijom prikazuje nešto više od građanskog portreta, nešto više od vedute. To nešto više nije ništa drugo nego završetak jednog društvenog procesa kojim se građanstvo u Hrvatskoj izjednačilo s nacijom i koji danas nazivamo modernitetom.

Kako u svojoj knjizi „Prema hrvatskom građanskom društvu: društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća”, naglašavaju Mirjana Gross i Agneza Szabo, proces društvene modernizacije u Banskoj Hrvatskoj kontinuirano se odvijao samo na području kulture, prije svega u književnosti. Za domoljubno građanstvo 19. stoljeća književnost je prije svega označavala pismenost, sposobnost jezične komunikacije koja uključuje znanost, umjetnost, ekonomiju, pravne znanosti, povijest, itd. Opismenjavanjem stanovništva građanski je društveni sloj želio izgraditi društvo ustavnog uređenja s obilježjima državnosti, pri čemu se narod trebao konstituirati kao politička zajednica građana. Ključna ideološka premisa srednjoeuropskog, pa tako i hrvatskog građanstva, povezivala je osobnu slobodu s nacionalnom, a sličnu identifikaciju možemo pronaći i u principu vladavine prava: sigurnost pojedinca i njegovog vlasništva, naime, refleksija je sigurnosti naroda i njegovog ozemlja. U Europi 19. stoljeća postojale su samo dvije alternative, ističe Mirjana Gross: ili konstitucija naroda kao kulturno-političkog entiteta ili utapanje naroda (etnije) u narode na višem stupnju društvenog razvoja.  

Standlovu fotografiju stoga možemo čitati i kao alegoriju. Kretanje šetačice, s lijeve na desnu stranu kompozicije, odvija se u smjeru širenja grada i dodatno je istaknuto uzbibanom masom crne haljine i uličnom lampom. Njezina je mobilnost samo naizgled u proturječju s masivom katedrale u pozadini jer, promotrimo li prizor malo pozornije, vidjet ćemo da se i katedrala oslobodila svojih masivnih zidova i obrambenih kula i da se lišena srednjovjekovnog nasljeđa podiže (kreće) u visinu. Prizor žene u šetnji periferijom grada u ekspanziji – zanimljivo je da način njezinog kretanja istodobno odaje dojam nehajne šetnje i dojam odlučnog koračanja – na pozadini prvostolnice u modernizaciji, slika je društvenog trijumfa zagrebačkog građanstva. U njoj ima mjesta čak i za niže društvene klase: njihov je predstavnik sićušna figura muškarca u lijevom kutu fotografije.

Alegorijsko značenja Standlove fotografije moguće je proširiti i kulturom ženske svakodnevice. Život se građanskih žena u drugoj polovici 19. stoljeća u Zagrebu uglavnom odvijao oko obitelji. Od hrvatske se viktorijanske žene očekivalo da završi elementarno osnovno obrazovanje, da se rano uda, dobije djecu i da se brine za dom. S vremenom će građanska elita posvećena izgradnji nacionalnog identiteta shvatiti da je moderno društvo nezamislivo bez prosvijećene žene. Djecu je trebalo odgojiti u domoljubnom duhu, pa učenje francuskog i klavira više nije bilo dovoljno. Šenoa je primjerice od građanske klase očekivao da „bude nosilac duha hrvatskog naroda i najboljih evropskih liberalnih tradicija, prožeto sviješću o svojoj zadaći stvaranja novog društva u korist svih slojeva koje će ujedno omogućiti vrhunski razvoj hrvatske nacionalne samosvijesti i samim time priključenje civiliziranim društvima Europe.“ (Mirjana Gross, Agneza Szabo, „Prema hrvatskom građanskom društvu: društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća”Globus, Zagreb, 1992., str. 545.). S vremenom je tako ženama u Zagrebu bila omogućena neka vrsta dodatnog obrazovanja posredstvom kulturnih magazina (Vijenac), popularne književnosti i javnih predavanja. Kada Matija Mrazović 1874. objavi statističku analizu čitatelja Vijenca u Banskoj Hrvatskoj, žene će se na listi brojnosti pojaviti na drugom mjestu, odmah iza nižeg katoličkog klera (naklada Vijenca je u to doba 1300 komada). Vijenac je u Zagrebu često organizirao i javna predavanja i na njima su Zagrepčanke mogle slušati Mažuranića kako govori o književnosti, Špiru Brusinu, kasnijeg osnivača moderne hrvatske zoologije, kako izlaže Darwinovu teoriju evolucije ili slušati Šimu Mazzuru, političara, odvjetnika i publicista, jednog od rijetkih uglednika koji nije mislio da su žene intelektualno inferiorne.